subota, 24 jun, 2017.

(bilježenja)*

* o generaciji, građanima i građankama

Prema javnom priznanju, gotovo samoironijski, Rada Iveković pripada “generaciji odraslih maloljetnika” (Iveković R.: “Žene, politika, mir”, u Žene i politikamira, 1997: 97) u bivšoj Jugoslaviji, koji se nisu uspjeli konstituirati u politički subjekt. A razlozi tomu su, prema njenom navođenju, odsustvo epistemološke paradigme, odsustvo javnog prostora i komunikacije. “Slika vlastitog (ne)udjela u javnom” zbila se naknadno, u vremenu kada su potrošene mogućnosti (one zbiljske i one simboličke) zvonile ratničkim strašilima, a rascjep slike dogodio se znatno ranije – u političkoj projekciji generacije partizanskih roditelja. Oni su jednu generaciju gotovo doslovno smatrali “zalogom” njihove projektivne socijalističke imaginacije, dakle zalogom-žrtvom, te je stoga sam naraštaj, kako autorica veli, morao biti “učinjen povijesno neodgovornim, politički epi-subjekt tamo gdje su oni bili politički subjekt” (Nav. djel., 98).

Taj gotovo posve jednostavan uvid nipošto ne vodi ka poziciji onog “ukopanog subjekta” koji bi tražio u najmanju ruku ispriku za svoju “obnevidjelost” ili nemoć, već upravo suprotno.

Spore, gotovo kornjačaste 1968. godine, pojavila se sumnja u “Veliku istinu” i sumnja prema svakoj istini, sumnja koja se već “bunila” u djetinjoj slutnji, odnosu spram političkohijerarhijske prohodnosti omladinskih rukovodilaca, spram ideologijskih rituala socijalističkog poretka, spram diskurzivnih poruka očeva socijalizma.1

Ne samo da se slike nisu podudarale već sve što se zbivalo u jednom “spljoštenom” vremenu (izraz Rade I.), nije imalo uporišta u osobnom iskustvu stanovnica i stanovnika jedne zemlje kao što ni za njega “nije bilo ni riječi ni načina da se ono formulira (...) da se artikulira” (Intervju s Radom Iveković, “Bili smo generacija pseudo subjekata!”, Arkzin, 1996: 3). Vrijeme biva formatirano odsustvom slika drukčijeg iskustva i od generacijski drugih. Iskaz koji je autorica dala u kontekstu osobnog bilježenja sredinom osamdesetih :

“Građani su uvijek u apartheidu, svi građani”, jer “Država je i dalje tvrđava, sve više tvrđava” (Iveković, R.; Sporost/oporost, 1988: 111), iako je poopćiv, dodiruje kako smisao pozicije pseudo-subjekta u spomenutom kontekstu, no još više, i tek naizgled neočekivano, anticipira vrijeme tvrđavastih država.

Vrijeme prijelaza u devedesete vrijeme je prekida komunikacije, novih država, vrijeme rata. Vrijeme novih stereotipa i metaforičkih slika. Vrijeme odsustva autoreprezentacije onih koji su drugi i drukčiji. Pitanje u kojoj su mjeri građani bivšeg jugoslavenskog prostora – zatvorenici/zatvorenice svojih kulturnih sredina i svojih kultura, odnosno projekcija negdašnjih i novostvorenih država, to ponavljajuće pitanje općeg, odgonetava se u slučaju Rade Iveković posve transparentno. Uvijek kao mogućnost vlastitog izbora u lociranju/mapiranju. Pitanje koje je filozofkinja Marta Nusbaum (Martha C. Nussbaum) postavila kao pitanje kozmopolitskog građanina/građanke, pitanje je i iskoračivanja i onog doslovnog prelaženja: zemljopisnog, ideologijskog /istok-zapad-sjever-jug/, simboličkog, prelaženja koje predmnijeva i kritičnost i odgovornost. Promjena mjesta osigurava često jasnija motrišta, bar kad je Rada Iveković posrijedi.

* O ženama kao subjektu

Pitanje ženskog subjekta nema u sebi filozofijskoprigovaračkog nagovaranja. Kao što falologocentrični subjekt zapadnoevropskog mišljenja ne može ni teorijski ni etički izdržati “umišljeno pravo” predstavljanja čovječanstva na temelju pretpostavljive univerzalnosti, tako se ne može previdjeti spolna razlika, koja, prema riječima Rade Iveković, prethodi svakoj drugoj (i onoj klasnoj, i onoj nacionalnoj/nacionalističkoj). Iako svjesna da se upravo model spolne razlike koristi za dokazivanje istiniitosti svih drugih razlika i hijerarhija (Intervju s Radom Iveković, “Bili smo generacija...”, Arkzin, 1996: 7), o čemu je u više navrata pisala, pripovijedala, poučavala, ona ga dekodira u ime konstitucije žena kao subjekta. Iz perspektive suvremenosti koju karakterizira otvorenost i procesualnost subjekta, uz sve opreke, ona raspoznaje priliku za žene da sebe artikuliraju kao grupni subjekt. “Tek kad u jednakoj mjeri steknemo i izborimo mogućnost predstavljanja sebe i druge (kako isto tako i različito; kako vlastiti spol tako i drugi) moći će se govoriti o moći univerzaliziranja.” (Iveković R., “Žene, politika, mir”, nav. dj., 1996: 95)

Govoreći u posve znakovitom mi-diskursu, autorica govori o izronjenom značenju konstitucije i njenih mogućnosti. Time se status pitanja iz kojih govori ženski identitet o moći i moćnom, a glase: čija je teorija, čija je kultura, tko ima monopol nad znanjem, tko monopolizira subjekt, izmještava iz patrijarhalnog okvira i otvara za novo upisivanje.

Znatiželja o pretraživanju po osobnom ženskom identificiranju dopire u vrijeme odrastanja. Individualni generacijski otpor roditeljima, kako ona posve jednostavno izriče u knjizi predlošku Sporost/oporost, predstavljao je otpor “(...) društvenim normama koje su oni za mene predstavljali, a taj je od samog početka bio nabijen i elementom ženskog opiranja muški uređenom društvu i državi” (Iveković, R.; Sporost/oporost, 1988: 45).

* o izboru: odsustvo/prisustvo

Prijeteći svijet novih binarnosti, onih ratničkih i nacional/ističkih, svijet umnoženih i udvojenih podjela, pojavio se iskustveno u metafori vještice/vještica devedesetidruge2. Rada Iveković proglašena je jednom od njih. Gotovo deset godina nakon izlaganja svitka Zarolan životom ili Rola(da) življenja u kombiniranoj tehnici slikarice Nives Kavurić Kurtović (1983), koji je očuđujuće oslikao otvorene prostore zbivanja s pupkovinom i placentom, zadani okvir nove državnosti zahtijeva odabir po liniji one hijerahije koju Rada smatra posljednjom u nizu, no iznimno seksualiziranom; hijerahije po nacionalno/nacionalističkom. Okvir je pripravljen za discipliniranje onih koji/koje ne pristaju na “uvrnuto stanje”, onih drugih i drukčijih, onih odsutnih u homogenizaciji. Pri-strano govorenje koje je pojačalo glasove bezglasnosti sljedbenika/sljedbenica usmjerilo se na žene. Autoričinom brojalicom: Jagoda Buić, Mira Furlan, pet vještica: Jelena Lovrić, Slavenka Drakulić, Vesna Kesić, Dubravka Ugrešić i Rada Iveković, te Jasna Tkalec. Mizoginost, antifeminizam, mačizam, sastavnice su poretka koji uključuje/isključuje, u mjeri u kojoj je rat vrijeme u kojem nema ni malo prostora za toleriranje drukčijeg mišljenja. (Intervju s Radom Iveković, “Mi smo generacija bez imena i bez povijesti", Arkzin, 1993: 5).

Identifikacije su uspostavljene, identifikacije iz kojih nisu bile izuzete ni žene. Prema autoričinim riječima, razlika ipak postoji, ona je “(...) u konstrukciji tog identiteta, jer se ta žena mora identificirati s Ocem nacije, tj., s drugim spolom, ona ne odgovara potpuno modelu, ona je nesavršena imitacija (...)”. (Intrevju s Radom Iveković, “Bili smo generacija...”,1996: 7).

Umjesto ritualno zaustavljenih, ostrašćeno/ukrućenih identitetskih pozicija, a koje su uvijek pozicije fronte, osobni odabir Rada Iveković vidi u kulturalnim vrijednostima mirovnih i ženskih civilnih inicijativa, čineći sama hodove premošćivanja rascjepa, onog nacionalnog, graničnog, zemljopisnog. Balkan je mjesto brdičastih premošćivanja, arhetipski ključ za ucrtavanja i metamorfoze, pobjednička prohodavanja. Mirovne ženske grupe, one zagrebačke i beogradske, one sarajevske i kosovske i niz drugih, kreirale su u vremenu devedesetih žensku kulturu otpora. Odabirući nepristajanje, ona je surađivala s mnogima od njih. Učiteljica, razgovarateljica, podržavateljica. Žensko kontekstualiziranje. Renoom četiri, 25. listopada 1998., Rada Iveković uputila se iz Pariza prema Zagrebu na međunarodnu konferenciju Žene ipolitika mira.

* o feminizmu

“Za mene je feminizam pokušaj jedne alternativne kulture, i istovremeno jedan politički i misaoni angažman. Ono čime se inače bavim (ne zato što me to posebno veseli, već zato što to treba napraviti) jest problematiziranje pitanja žene u filozofiji općenito”, jasno je ranih osamdesetih odgovorila na pitanje o feminizmu u Republici (Rada Iveković, Republika,1983: 242). Radilo se o prvom primjerku književnog časopisa koji je u cijelosti posvećen “ženskom pismu”, postmodernom označitelju ženskog subjekta u književnosti.

Od sredine sedamdesetih godina, od vremena kada se počelo graditi prvo relevantno feminističko teorijsko iskustvo na jugoslavenskom prostoru (od 45-godine)3, u neobičnom trokutnom četverokutu Zagreb-Sarajevo-Beograd-Ljubljana, Rada Iveković bila je jedna od najznačajnijih inicijatorica i promicateljica.

Njeno javno oglašavanje bilo je otpočetka teorijski artikulirano, ono koje se izmiče svakoj jednoznačnosti, nesvodivo na ideologijsku frazeologiju, komunicirajuće. Smatrajući feminizam izborom zbog kojeg se treba izložiti, ali i oko čega treba obaviti zahtijevan pretpostavni posao, radila je istodobno i na javnom promoviranju feminističkih motrišta, i na ženskom okupljanju i na sustavnom teorijskom radu. Ovo potonje bilo je u doslovnom smislu jedan osebujan pothvat koji se sastojao u obimnom prevođenju raznorodnog feminističkog štiva (od klasične feminističke literature do suvremenih filozofijskih tekstova, napose francuskih), u novim ispisima o feminističkim pitanjima i feminizmu općenito, u arhiviranju različitih materijala o ženskoj tematici, novinskih tekstova, izložbenih kataloga, izrezaka iz inozemnog i domaćeg tiska. Dragocjeno “žensko blago” kojeg je uporno sakupljala u svom stanu nagoviještalo je izvjesnost sadržaja oko subjekta, a ujedno i stalnost vlastitog statusa u naporu oko istog. Ponekad se to doslovce pretakalo u dramatski splet neobične unutarnje veze, ponekad se razabiralo unutar onog što je ona, u spomenutom intervjuu u Republici, nazvala potrebom odnosno gotovo dužnošću oko osobnog udjela u feminizmu. Tako je Rada Iveković bila volonterka na prvom SOS telefonu u Zagrebu za žene i djecu žrtve obiteljskog nasilja potkraj osamdesetih, pridružujući se grupi feminističkih aktivistkinja koje zagovaraju nuždu feminističkog angažmana kao legitimacije osobnog feminističkog izbora. Iz istih razloga, a radilo se o njoj bližem, teorijskom iskustvu, ona priređuje tematski broj časopisa Marksizam u svetuStudije o ženi i ženski pokret (Iveković, R., “Studije o ženi...”, Marksizam u svetu,1981)4. Prelistavajući ponovno iscrpni uvodnik Rade Iveković kojeg sam u nekoliko navrata fotokopirala polaznicama Centra za ženske studije u Zagrebu5, naišla sam unutar uvodničarskog zapisa Studije o ženi i ženski pokret, bolje, Geneze pitanja, naizgled usputno, na jedan udarni “detalj”: “Središnja je tema ženskih studija i ženskog pokreta, konstantno, pitanje slobode, što je i osnovno pitanje svake filozofije” (Iveković, R.; “Studije o ženi i ženski pokret”, nav. čas., 1981: 7).

Ta zbiljska i simbolička nosivost onog što je uvijek iskoračivanje preko zaključanih viđenja o životnim i društvenim preobrazbama i fiksiranih, gotovo trivijalnosudbonosnih spolno/rodnih uloga6 zvoni poput obaveze i smisla osobnog angažmana.

Upornost, strpljivost, angažiranost. Kao jedna od inicijatorica sekcije “Žena idruštvo”, Sociološkog društva Hrvatske, 1979. godine radi na okupljanju žena oko feminističke paradigme. Žene i psihoanaliza, “žensko pismo”, žene kao subjekt u filozofiji, žene u jeziku, sport i žene, nasilje, ženski odnos spram tijela, sve se to zbiva unutar recepcije “filozofijske ljevice” i u opreci s njom. Načelo simpatije i blagonaklonosti spram referentnih feminističkih okupljanja nije bilo dostatno za promjenu motrišta kod mnogih intelektualaca. Ukrućeno mišljenje ne zna za otklon i ne misli o sebi kao svjedoku i prenositelju mizoginosti. Paradigma službene politike skupila se oko sintagmi “antimarksizma” i “antikomunizma”7. Okupljanja su bila različita. Kućna, salonska, javna, medijska, okupljanja oko pisanja i susretanja, okupljanja oko prevođenja, izricanja, vježbanja, ohrabrivanja. Vrijeme preokretanja i vrijeme novih kornjača. Uzbuđenje u podudarnosti. Na ljetnom seminaru “Filozofija i studije o ženi”, kojeg Rada Iveković pokreće, održanom 1983. godine i još poneke, razgovaralo se o tekstovima Julie Kristeve (Julia Kristeva), Lis Irigaraj (Luce Irigaray) ..., razmjenjivala su se znanja, učilo se u začudnim rasponima.

Ono što je ostalo nejasnim, ticalo se neraspoznatljivosti iskustvenih znanja. Generacijske “tišine” bivale su udubinama diskontinuiteta. Teško je slijediti razloge o neukorijenjenosti, one povijesne, one ženske. Teškoće su podjednako u prepoznavanju kao i u premošćavanju. Rada Iveković, desetak godina kasnije, pri govoru o tomu, kao razloge navodi kako ženski odnos spram vlastitog iskustva kao nevažnog, pojedinačnog i individualnog tako i nehistorijsko trajanje u kojemu nema uvida/upisa/obnove nekih znanja. Ženskih znanja i/li znanja o ženskosti. “Svaka generacija feministkinja je uvijek mislila da je prva...” (Iveković, R., “Bili smo generacija”, nav. dj.,). Trebalo je rekonstruirati žensku povijest i pristup povijesnom. Trebalo je raskriti povijest feministkinja i majki feministkinja (op., Rada je u nekoliko navrata otkrila njeno usputno "priznanje") koju su one zatomile, ostavile na margini.

* vrijeme

Polu-rečenicom “Moja majko, moja kćeri”, u knjizi Sporost/oporost (1988:66), obraća se autorica svojoj majci, obraća se autorica ženi, podsjećajući na isti tijek vremena, na onu unutarnju povezanost koja upisuje Kristevino žensko genealogijsko sjećanje i cikličko kretanje. Ucrtane su mogućnosti obnove znanja o ženskosti, čije se vrijeme i mjesto nalaze drugdje.

Ako je vrijeme mjerljivo po objavi i učinku, po svom uzavrelom hodu ka središtu, žensko vrijeme, poput svih označitelja drugosti (žena kao Drugo, orijent kao Drugo), o kojima Rada piše tada i u više navrata danas, obujmljuje paradoksičnost ženskog iskustva i raspukline trajanja/proticanja. Kreativno vrijeme ženskih napora. Unatrag, ponovno, unedogled. Treba se ponovno “boriti” za ženska prava, podsjeća Rada, za onaj tip postignuća koje su žene u socijalizmu već dosegle. Ponovno.

* o jeziku

Začeci ženskog kontekstualiziranja su u jeziku. Smjestiti se unutar prostora jezika znači preuzeti rizik vlastitog oglašavanja. Pukotinasto vrijeme jezika.

Jezik je upisivanje, smještavanje, glasanje, označavanje, ucrtavanje, oblikovanje, stvaranje sebe, stvaranje o sebi, moć. Jezik je, prema autorici, od samog početka prevođenje. “Prevodimo iz unutarnje dimenzije u vanjsku i obrnuto, prevod je ono između u čemu se žene tako dobro utjelovljuju: između pojedinca i vrste, između pokoljenja, između muškarca i žene, mjesto susreta istovremeno nužnosti i nemogućnosti izricanja” (Iveković, R., nav.dj., 1988: 138). Autorica je odabrala biti izricateljicom i zapisničarkom života i žene u svojoj majci Dragi i mnogih drugih žena.

Ona je nekako sve vrijeme svjedokinja ženskih previranja i preobrazbi. To što živi “izvan”, izgovorivim više postaju ženske bliskosti i kontinuiteti.

 

Napomene

* Knjiga Rade Iveković Sporost/oporost u vremenu svog pojavljivanja (Zora, Zagreb 1988) prošla je nekako uz, bez velikih odjeka i kritičkih referenci, ostajući u čekaonici novog pro/iz/čitavanja. Ja sam ju u ovom eseju koristila kao orijentaciju u snalaženju oko Radinog opusa/rada , “provjeravajući” njena iskustvena i misaona uporišta.

  1. Svoje članstvo u Komunističkoj Partiji nigdje ne objašnjava, ne detaljizira, tek u knjizi Sporost/oporost (nav. dj., 44) naznačuje metaforom “komičnog prolaza”, govoreći o tomu kako je trebalo poznavati kôd, pomičući time “biografijsku” činjenicu u diskurs funkcionalnog pristupa.
  2. Optužnicu protiv “pet vještica” – “žena što rade protiv Hrvatske”, sročio je 1992. godine Globusov ekspertni tim.
  3. Rada Iveković kao jedna od sudionica međunarodnog ženskog feminističkog susreta Drug-ca – žena. Novi pristup?, održanog u Beogradu 1978. godine, smatra taj čin javnim početkom djelovanja feminističkog kruga u tadašnjoj Jugoslaviji (Iveković, R.: “Pravo na razliku?...”, Ženske studije, 1996: 7).
  4. Tematski broj Marksizma u svetu (8/9, 1981) sadrži, kao što Rada Iveković u svom uvodniku naglašava, teorijska promišljanja koja se mogu označiti neofeminističkim (u objašnjenju autorice, radi se o novijim ženskim pokretima – koji datiraju od šezdesetih godina). Časopis sadrži, među ostalim, prijevodne tekstove najrelevantnijih autorica suvremenog feminizma kao primjerice Šeile Roubotam (Sheila Rowbotham), Rozari Manieri (Rosarie Manieri), Julie Kristeve (Julia Kristeva), Džuliet Mičel (Juliet Mitchell), Lis Irigaraj (Luce Irigaray), Ide Magli (Ida Magli) i dr. Radi se o simboličkom početku onoga što se nazivlje “Women’s Studies”, a što autorica prevodi kao “ženske studije” i/li “studije o ženama” (Iveković, R., nav.tekst, 1981: 5).
  5. Centar za ženske studije u Zagrebu, mjesto je p(r)oučavanja/prenošenja/komuniciranja znanja o ženskoj tematici, rodu/spolu, ženskim studijima. Rada Iveković je od samih početaka, od 1995. godine u statusu voditeljice kolegija :Ženski subjekt u filozofiji, odnosno Javna scena po spolu/rodu.
  6. "Voljela bih da u mom svijetu bude nekog mog reda, koji razumijem, a ne da mi se događaji nameću, ne da mi on organizira vrijeme svojom neočekivanošću” (Iveković, R., odjeljak “Otac”, nav. dj., 1988: 71).
  7. U prvom intervjuu Arkzinu Rada Iveković govori o optužbama koje su stizale s državnog vrha (primjerice, od strane Vladimira Bakarića), a ticale su se upravo optužbi za antimarksizam, odnosno “uvoz” buržoaske ideologije sa zapada (nav. intervju, 1993:6).

Literatura:

Iveković, Rada: Sporost/oporost, Zora, Zagreb 1988.
Iveković, Rada, “Studije o ženi i ženski pokret", Marksiszam u svetu, br.8/9, 1981., Beograd.
Iveković, Rada, “Julia Kristeva: Druga scena psihoanalize”, u Julia Kristeva: Moćiužasa, Naprijed , Zagreb 1989.
Iveković, Rada, “Pravo na razliku? Paritet, kvote, da ili ne? Naputak o metodi”, Ženskestudije, 5/6, 1996, Centar za ženske studije Beograd.
Iveković, Rada, “Žene, politika, mir”, Žene i politika mira, Prilozi ženskoj kulturi otpora, Centar za ženske studije, Zagreb 1997.
"Mi smo generacija bez imena i bez povijesti", Intervju s Radom Iveković, Arkzin, 1993, br.5.
“Bili smo generacija pseudo subjekata!”, Razgovor s Radom Iveković, Arkzin, 1996, br.84.

Ženske studije br. 11 / 12

Sadržaj

Tema broja I
Antropologija razlike - Rada Iveković
Priredile
Jasmina Lukić & Branka Arsić

Tema broja II

Dekonstrukcija i feminizam

Priredila Branka Arsić

Prikaz

Designed By
Powered By
© 2017. Centar za ženske studije, Beograd