utorak, 12 decembar, 2017.

Ovo nije pokušaj da se opsežno i raznoliko djela Rade Iveković svede na jednu riječ, jedan motiv; jest, međutim, pokušaj da se što jasnije opiše posebnost njezinog iskaza, njezinog djelovanja. Jamačno ima i drugih mogućnosti da se Radine knjige i njezin aktivni život učine preglednima, primjerice kronologijskli, od knjige do knjige ili na neki kontekstualni način, na primjer u feminističkoj teoriji ili u dijalogu sa suvremenim filozofijama. Mogla bi se, vjerojatno mimo autoričinih nakana, napraviti i neka žanrovska klasifikacija na fikcionalne, autobiografijske, indologijske, filozofijske, polemičke tekstove.

Ja ovde pričam priču o Radi. Ne mislim da time izbjegavam teorijsku analizu. Rada je postala Radom, Rada postaje Radom. Najprije odrastanjem, što god to bilo, nekom obiteljskom pričom. Te su pojedinosti značajne za svakoga od nas, no, da bismo govorili o onome što je urađeno mi ih ne moramo poznavati i imenovati: osim kada bismo bili dosljedni deterministi. Ovako nam je važno znati da je područje odrastanja poslijeratna Jugoslavija, zvanično socijalistička i da je Rada Iveković, odrastajući, imala prilike upoznati i izvanevropske kulture. Došavši do kritičkoga stava (pred-teorijski, ono što se može nazvati sviješću o okolini), osnovna su iskustva morala biti socijalistički projekt, teleologijsko shvaćanje svijeta i granice toga stava (od jednostavnih poteškoća do ugrađene hipokrizije), pa preispitivanje eurocentričnosti i, naravno, asimetričnost koju uočava svaka dobra učenica: veliki nesrazmjer između muških i ženskih likova u cjelokupnom znanju i kulturi što ga valja svladati. Većina se dobrih učenica pragmatički snalazi u zadanim okvirima. Rada Iveković, međutim, neprestano kruži oko tih rano uočenih rascjijepa, prikrivenih nepravdi i nejasnoća. Kako ih se unatoč najboljim kritičkim namjerama ne bi trivijaliziralo i tako ostavilo da i dalje djeluju, valjalo je izraditi istančani rječnik, valjalo se suočiti sa složenim teorijama.

Pišući ovaj tekst više sam ili manje nasumce izvukla dvije knjige iz pripremljene gomile: Pregled indijske filozofije, objavljen 1981., u Zagrebu, i Le sexe de la philosophie ("Essai sur Jean-Francois Lyotard et le feminin"), Paris, 1997. Knjige se veoma razlikuju, no i jedna i druga mogu biti isključivo proizvod Rade Iveković. Više od šest stotina stranica obuhvatnog pregleda nije nereflektirano obavljanje posredničkog posla: od uvodno citiranog shvaćanja ne-suvremene kritičke dimenzije filologije do stalne borbe protiv tada još neimenovanog “orijentalizma” u odnosu spram indijske filozofije u kojoj se prividno veliko poštovanje prema tamošnjoj “spritualnosti” pokazuje kao osnova za odbacivanje svakog ravnopravnog dijaloga, kao osnova za minorizaciju i folklorizaciju. Rada Iveković će kasnije pisati o Rušdiju (Rushdie) i Saidu (Said) i Sloterdajkovim (Sloterdijk) izletima u izvan-evropsko; u tekstu "Choice of civilisation and epistemological coherence", iz 1997., asimetrija se pojavljuje u podnaslovu ("Kulturna asimetrija: indijska filozofija i zapadne filozofije. Razmišljanje o komparativnoj filozofiji"). "Naša neslavna interkulturna asimetrija uvijek podupire odnos gospodara i podanika, koji se potvrđuje i nastavlja i mimo želje gospodara/gospodarice da se odrekne dominantne pozicije”. Kako nije moguće uspostaviti spasonosni okvir nove univerzalizujuće utopije mora se raditi u asimetriji i posredstvom asimetrije, na “teži način”, korak po korak. U ovom tekstu Rada Iveković izlaže mogući dijalog ili barem uspoređivanje između uloge subjekta u postmodernoj, poststrukturalističkoj filozofiji i indijske filozofije. Subjekt je doveden u pitanje, govori se o pluralitetu subjekata, konstituira se tzv. “Drugi" kao ko-subjekt. U indijskoj filozofiji nema subjektiviranja pa ni objektiviranja, podređivanja. Postoji podređivanje imanentnosti, vremenu, životu. Precizno, potanko preispitivanje razlika u shvaćanju slobode, sreće, itd., napori prevođenja moraju nas odvesti dalje od puko moralnog stava “političke korektnosti” i uvažavanja drugoga.

Knjige Rade Iveković tematski kruže oko osnovnog paradoksa postmoderne, poststrukturalističke folozofije, a ujedno taj paradoks i utjelovljuju. Argumentacija izlaže nemogućnost strogog nizanja argumenata u pravcu jednoznačnih zaključaka kao poopćive osnove za djelovanje. Ona je aktivist koja neprestano relativizira svoju poziciju, ona predlaže zaključke o tome zašto valja sumnjičiti zaključivanje. To stvara napetost, to je već spomenuta priča, a u ovoj zgodi asimetrija nas posebno zanima kada se radi o spolu filozofije, pa tako i Spolu filozofije. Mogli bismo i ovdje nabrojati različite strategije prokazivanja asimetričnosti i različite načine polemiziranja, od polemike sa starijim kolegom oko toga da li je uopće dopustivo zadržavati se, primjerice, na Kantovim (Kant) ženomrzačkim opaskama kada je veličina i značenje toga filozofa negdje drugdje. Mnogo godina kasnije, u Spolu filozofije, izvođenje je mnogo složenije. Riječ je o Liotaru (Lyotard) i njegovoj interpretaciji Kanta, u stalnoj usporedbi sa Sarom Kofman (Sarah Koffmann) (Liotar ne uzimlje u obzir Le respect des femmes, knjigu Sare Kofman o Kantu i Rusou (Rousseau)), tu je Lis Irigaraj (Luce Irigaray), niz dodatnih interpretacija, a sve je dio složene intencije da se (to je moj izraz) Liotar ipak “prizemlji”. Pojednostavljeno rečeno, Liotar izlaže proturječne i neuhvatljive načine na koje je spolna razlika povod mišljenja, ugrađena u mišljenje, nesvladani predmet mišljenja. Rada Iveković (opet pojednostavljujem) smatra da i Liotar, htio to ili ne, osnažuje diskurz dualizma koji utemeljuje monističku mušku zadnju riječ. Misle muškarci, i onda izlažu ograničenja ugrađena u univerzalnost mišljenja i kada abdiciraju kao subjekti. Možda je to upravo trenutak ponovnog isključivanja žena kao subjekta govorenja. U trenutku kada su na domaku sudjelovanja u govorenju, na domaku simboličkog samodefiniranja, kada se čini da muška pozicija nije više jedina moguća pozicija govorenja, čitav nam niz uglednih filozofa objašnjava iluzornost subjektivizacije. (Kratki ekskurz: Radina knjiga o Liotaru dovršena je prije tiskanja njegove biografije Malroa (Malraux) Signe Malraux; uloga “žena” izložena u odgovarajućim poglavljima anegdotalnim materijalom sjajno ilustrira nereflektirana ograničenja Liotarove pozicije). No Liotar je nezaobilazan za Radu Iveković. Le Differend, da spomenemo samo tu knjigu, govori o nemogućnosti da se kognitivnim frazama ustanovi da li je netko (neka) žrtva.

Nije lako opisati teroijsku strategiju Rade Iveković. Iskustvo asimetričnosti, pogotovu u osnovnom obliku nepravde, zahtijeva zadržavanje poopćive predstave o pravednosti. Rada-aktivistkinja smatra da su utopije diskreditirane, Rada-filozofkinja smatra da su se raspale velike pripovijesti. Smrt čovjeka, kraj povijesti, dekonstruiranje metafizike, pregrube su natuknice za diferencirano pisanje što je predmet ovog teksta; no u toj su formulaciji izazvale djelomičnu suzdržanost feminističkih teoretičarki, zbog toga što ugrožavaju borbu za autonomiju, odgovornost, refleksivnost, ukratko, emancipaciju. Kao i u procjeni mogućeg dijaloga zapadne i indijske filozofije neravnopravni položaj, asimetrija, po Radinom se mišljenju ne može izravnati promatranjem s nekog izvanjskog neutralnog motrišta. “Postajanje ženom” teorijski je formulirano i u filozofiji napisanoj muškom rukom. No nije moguće naprosto zamisliti komunikacijsku zajednicu proizvođača pojmova koji svi polaze od svoje kontekstualiziranosti i utjelovljenosti. Ovako ili onako moramo razumjeti kako dolaze do samorazumijevanja mimo te određenosti.

Možda sprazumijevanje i nije prava riječ, nije “cilj” pojmovne proizvodnje koja je na djelu kod Rade Iveković. Kao i u čitanju Liotara, ženski alteritet kod Deleza izaziva kritiku. Nomadska misao, rizomatska misao, “postajanje ženom”, za Radu Iveković su svakako poticajne formulacije, ali uvijek se ponovno javlja pitanje podrijetla, konkretne danosti “Drugoga”. Diferenciranje valja diferencirati. Društveni projekt feminizma ima konkretne zadanosti. Proces proizvođenja značenja i proces ispravljanja nepravde principijelno su nezavršivi. A Rada će se Iveković, znamo to, sve dublje i dublje uplitati i u jedan i u drugi i u stalno promišljanje njihove povezanosti. Uvid u asimetričnost, u to da žene nisu simbolički samodefinirane, pretvoren je u trajni imperativ suprotstavljanja.

Ženske studije br. 11 / 12

Sadržaj

Tema broja I
Antropologija razlike - Rada Iveković
Priredile
Jasmina Lukić & Branka Arsić

Tema broja II

Dekonstrukcija i feminizam

Priredila Branka Arsić

Prikaz

Designed By
Powered By
© 2017. Centar za ženske studije, Beograd